„Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi.“ (Iv 17,21)

Gospodin na posljednjoj večeri pred učenicima izgovara svoj posljednji, oproštajni govor, takozvanu „velikosvećeničku molitvu“. To je njegova oporuka što ju je ostavio nama, svojim učenicima. Osobita želja te Gospodinove molitve glasi: „Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno, te svijet uzvjeruje da si me poslao ti!“

Kao kršćani, premalo smo kroz stoljeća uzimali ozbiljno ovu Gospodinovu volju. Jedva smo osjećali bol što je Gospodinovo tijelo poderano i rascijepljeno. Jedva smo sjećali rane na Gospodinovu tijelu zbog brojnih podjela. Tek zadnjih desetljeća oživjela je čežnja za jedinstvom kršćana u različitim crkvama, na poseban način po pastirima koji su zahvaćeni ovom Gospodinovom molitvom bili potaknuti tražiti putove prema ponovnom jedinstvu kako je to bilo u prvoj Crkvi.

Za tjedan dana proslavit ćemo Duhove, to znači svetkovinu Duha Svetoga koji je, prema apostolu Pavlu, Duh jedinstva. Na prve Duhove naše Crkve okupili su se svi narodi pred kućom apostola u Jeruzalemu, i svi su čuli i razumjeli poruku Gospodinove ljubavi. A pred Duhove „svi su bili jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom“ (Dj 1,14). Čudo jedinstva ne možemo iznuditi, nego samo izmoliti. Ovo se čudo može darovati samo kršćanstvu koje moli i osluškuje Gospodina.

Danas, osjećajući krizu koja se događa u našim obiteljima, među osobama koje su nam najbliže, stoga smo pozvani posebnu pozornost i molitve upućivati upravo za takve situacije. Ne možemo sjediti skrštenih ruku, nego trebamo uložiti svoje snage i vrijeme kako bismo ostvarili Gospodinovu volju već u svojim obiteljima za onim pravim, iskrenim jedinstvom, jedinstvom punim ljubavi kako nas je On naučio. Onaj koji Gospodinovu ljubav živi prema svojim najbližima lako će tu ljubav onda darovati i onima kojima ga šalje jer Gospodin želi da na kraju svi budemo tamo gdje je on.

vlč. Ivan Valentić, kapelan
12.05.2013.